Homeskuleri
Poslato: 23 Mar 2022, 11:32
Stavovi koje ovde iznosim su vezani najvećim delom za valdorf pedagogiju, „provučenu“ i proverenu kroz moje dugogodišnje iskustvo. Svako će, naravno, da prihvati ili ne prihvati ono što želi, o dilemama i nedoumicama ko želi možemo da razgovaramo. Ova „uputstva“ neću mnogo objašnjavati, oduzelo bi previše prostora i vremena, a uglavnom sam sve objasnio u mojoj knjizi kao i u onom delu iz buduće knjige koji sam vam poslao.
Možda će vam zvučati teško, ali mene pre svega zanima dobrobit dece, vi kao odrasli niste na prvom mestu i možete sami za sebe da se pobrinete.
1.Prvo što treba znati je da je deci potrebna jasna struktura i čvrst ritam. Ko je radio od kuće zna da to nije lako. Po meni, idealno je da se odredi neko vreme SVAKI DAN kada će se raditi to što zovemo školom, oko 2 sata dnevno. Te časove sa decom treba dobro osmisliti, ne improvizovati na licu mesta, uz poštovanje onog mikro-ritma, tj smenjivanju aktivnosti (npr dete dobije zadatak da prebroji sve prekidače i utikače po kući a onda sedne i to zapiše).
2. Drugi deo aktivnosti može biti učestvovanje u praktičnom radu sa roditeljima, od spremanja ručka pa na dalje. Poželjno je da te aktivnosti imaju jasnu upotrebnu svrhu, npr. ručak ili spremanje drva za
grejanje, ne nešto tek da bi se radilo.
3. Treći deo je neka umetnička aktivnost, koja takođe treba da bude svakodnevna. Poželjno je da se svira neki instrument, makar blok-flauta, s tim što to može da bude i deo nastave (ja volim da je kombinujem sa matematikom, ali može da bude i deo nastave stranog jezika ako se pevaju neke pesmice što je poželjan način učenja jezika do 3.-4. razreda, pa se posle i odsviraju), a da se slikanje, crtanje i vajanje smenjuju tako da se uvek istim danom radi određena aktivnost. Ponavljam, deci je potrebna čvrsta struktura.
4. Četvrti deo je socijalni život. Neki zajednički sport je dobra mogućnost za socijalni život (ne treba insistirati na rezultatima i vrednom treniranju, već i druženje sa vršnjacima je velika dobit), ali treba im i vreme za slobodnu igru. Deci je neophodno vreme i za njih same, tzv nestrukturirano vreme. Moramo da vodimo računa da ih ne pretrpamo, jer ma koliko to bile aktivnosti dobre za njih, njima je potrebno i vreme za preradu naučenog ili doživljenog. Ne treba ni trčati iz aktivnost u aktivnost, u valdorfkim školama su odmori mali 15 minuta a veliki pola sata, naizmenično, što daje deci vremena da se lepo istrče i
ispričaju tako da se bolje radi na času. Dajte im vremena!
5. Peto- nemojte zaboraviti da su bajke i priče deci neophodne (pisao sam u knjizi kada idu koje priče) i dobro je da postoji deo dana rezervisan za to. 2.Potrebna je velika veština da se prelazi iz uloge u ulogu:
– Roditelj (i to oba, ako ste sami stvar se komplikuje pošto treba biti i onaj koji neguje i mazi (ženski princip) a i onaj koji određuje pravila i štiti (muški princip), nije obavezno da se to deli kao otac i majka, uloge mogu i da se menjaju). Lepo je čak i da postoje neki baka i deka kod kojih se može i ono što kod roditelja ne može.
– učitelj
- i ne dao Bog da nema druge dece pa morate da budete i drugovi.
Ovo uopšte nije lako. Kada sam ja jednom u školi zamenjivao koleginicu i predavao u razredu gde je bila i naša ćerka, ona je kao socijalno jako inteligentna prvo procenjivala situaciju, i na kraju mi se obratila sa Vi. A kod kuće smo pričali o školi kao da ja tamo nisam ni bio, kao da je neko drugi bio učitelj. Deci je kroz celu osnovnu školu potreban autoritet, ili kako kažu u valdorfu voljeni autoritet, a to nije lako biti 24 sata dnevno. Sa roditeljima ima i cenjkanja i svađanja i natezanja, čega sa učiteljem nema. Jednostavno, te dve uloge su različite i treba misliti o tome i biti sve vreme svestan iz koje uloge se obraćamo detetu. Pedagogija je ozbiljna nauka, najnezahvalnije je vežbati i praviti greške na sopstvenoj deci. „Prirodno“ znanje o deci i pedagogiji više nemamo u svom iskustvu, tako da nije dobro očekivati da će nam „iznutra, u inspiraciji“ dolaziti prava rešenja za vaspitavanje dece. Treba učiti, čitati, promišljati i sa drugim ljudima razmenjivati ideje i iskustva. Ne biste dali ni auto da vam popravlja neko ko eto, voli kola ali ne zna ništa o tome i pokušava da popravi kvar tako što proba malo ovo,malo ono. Ja sam pored naših sedmoro dece radio sa još oko dvadesetak štićenika, praktično se ceo život bavim decom, i opet mi se desi da nešto novo čujem ili pročitam i shvatim da sam grešio sa svojom decom, da je trebalo drugačije.
Miša Petrović
Možda će vam zvučati teško, ali mene pre svega zanima dobrobit dece, vi kao odrasli niste na prvom mestu i možete sami za sebe da se pobrinete.
1.Prvo što treba znati je da je deci potrebna jasna struktura i čvrst ritam. Ko je radio od kuće zna da to nije lako. Po meni, idealno je da se odredi neko vreme SVAKI DAN kada će se raditi to što zovemo školom, oko 2 sata dnevno. Te časove sa decom treba dobro osmisliti, ne improvizovati na licu mesta, uz poštovanje onog mikro-ritma, tj smenjivanju aktivnosti (npr dete dobije zadatak da prebroji sve prekidače i utikače po kući a onda sedne i to zapiše).
2. Drugi deo aktivnosti može biti učestvovanje u praktičnom radu sa roditeljima, od spremanja ručka pa na dalje. Poželjno je da te aktivnosti imaju jasnu upotrebnu svrhu, npr. ručak ili spremanje drva za
grejanje, ne nešto tek da bi se radilo.
3. Treći deo je neka umetnička aktivnost, koja takođe treba da bude svakodnevna. Poželjno je da se svira neki instrument, makar blok-flauta, s tim što to može da bude i deo nastave (ja volim da je kombinujem sa matematikom, ali može da bude i deo nastave stranog jezika ako se pevaju neke pesmice što je poželjan način učenja jezika do 3.-4. razreda, pa se posle i odsviraju), a da se slikanje, crtanje i vajanje smenjuju tako da se uvek istim danom radi određena aktivnost. Ponavljam, deci je potrebna čvrsta struktura.
4. Četvrti deo je socijalni život. Neki zajednički sport je dobra mogućnost za socijalni život (ne treba insistirati na rezultatima i vrednom treniranju, već i druženje sa vršnjacima je velika dobit), ali treba im i vreme za slobodnu igru. Deci je neophodno vreme i za njih same, tzv nestrukturirano vreme. Moramo da vodimo računa da ih ne pretrpamo, jer ma koliko to bile aktivnosti dobre za njih, njima je potrebno i vreme za preradu naučenog ili doživljenog. Ne treba ni trčati iz aktivnost u aktivnost, u valdorfkim školama su odmori mali 15 minuta a veliki pola sata, naizmenično, što daje deci vremena da se lepo istrče i
ispričaju tako da se bolje radi na času. Dajte im vremena!
5. Peto- nemojte zaboraviti da su bajke i priče deci neophodne (pisao sam u knjizi kada idu koje priče) i dobro je da postoji deo dana rezervisan za to. 2.Potrebna je velika veština da se prelazi iz uloge u ulogu:
– Roditelj (i to oba, ako ste sami stvar se komplikuje pošto treba biti i onaj koji neguje i mazi (ženski princip) a i onaj koji određuje pravila i štiti (muški princip), nije obavezno da se to deli kao otac i majka, uloge mogu i da se menjaju). Lepo je čak i da postoje neki baka i deka kod kojih se može i ono što kod roditelja ne može.
– učitelj
- i ne dao Bog da nema druge dece pa morate da budete i drugovi.
Ovo uopšte nije lako. Kada sam ja jednom u školi zamenjivao koleginicu i predavao u razredu gde je bila i naša ćerka, ona je kao socijalno jako inteligentna prvo procenjivala situaciju, i na kraju mi se obratila sa Vi. A kod kuće smo pričali o školi kao da ja tamo nisam ni bio, kao da je neko drugi bio učitelj. Deci je kroz celu osnovnu školu potreban autoritet, ili kako kažu u valdorfu voljeni autoritet, a to nije lako biti 24 sata dnevno. Sa roditeljima ima i cenjkanja i svađanja i natezanja, čega sa učiteljem nema. Jednostavno, te dve uloge su različite i treba misliti o tome i biti sve vreme svestan iz koje uloge se obraćamo detetu. Pedagogija je ozbiljna nauka, najnezahvalnije je vežbati i praviti greške na sopstvenoj deci. „Prirodno“ znanje o deci i pedagogiji više nemamo u svom iskustvu, tako da nije dobro očekivati da će nam „iznutra, u inspiraciji“ dolaziti prava rešenja za vaspitavanje dece. Treba učiti, čitati, promišljati i sa drugim ljudima razmenjivati ideje i iskustva. Ne biste dali ni auto da vam popravlja neko ko eto, voli kola ali ne zna ništa o tome i pokušava da popravi kvar tako što proba malo ovo,malo ono. Ja sam pored naših sedmoro dece radio sa još oko dvadesetak štićenika, praktično se ceo život bavim decom, i opet mi se desi da nešto novo čujem ili pročitam i shvatim da sam grešio sa svojom decom, da je trebalo drugačije.
Miša Petrović